Jedna od prvih
Pikasovih kubističkih slika je svakako «Gospođice iz Avinjona» koja je kao
završna verzija nastala 1907. godine. Smatra se da naziv slike odnosi na
devojke iz bordela u Carrer Avinyo u Bacaloni koje su radile kao prostitutke.
Da je Pikaso želeo da ova slika predstavlja na neki način manifest kubizma vidi
se iz toga što je on pre završne verzije radio na oko 700 skica za nju, a
takođe završna verzija ima impozantne dimenzije - 243,9 x 233,7 cm.
Kao jedna od
najpoznatijih skica za ovu sliku je svakako «Žena» takođe iz 1907. godine.
Tehnika ove skice je ulje na platnu čije su dimenzije 118 x 93 cm koje se danas
nalazi u okviru Kolekcije Bejeler u Bazelu. U ovoj studiji za sliku «Gospođice
iz Avinjona» donju partiju je ostavio nedovršenom. Ovo je pokazalo kako je
Pikaso radio: počeo bi izvlačenjem kontura hitrim potezima četkice, a tek onda
bi ispunjavao tako stvorena polja jakim bojama. Na kraju bi ugaone, izlomljene
linije izvukao crnom bojom. Posle svakog poteza napravio bi pauzu. Glava i telo
su odvojeni u posebne delove. Interesantno je da je akt predstavljen sa rukama
iznad glave pozajmljen sa Engrove slike «Tursko kupatilo», u kojoj je odao
počast lepim proporcijama i zanosnim oblinama ženskog tela. Deo ove studije
Pikaso je preneo u završnu verziju slike «Gospođice iz Avinjona». Tačnije,
možemo reći da je ova studija bila skica za ženu koja se nalazi u samom centru
konačne verzije slike. Iako inspiriasana Engrovom slikom koja odiše erotskom
senzualnošću, poza žene u centru Pikasove slike je pretvorena u čistu
suprotnost. Ruke su nezgrapne, laktovi su oštri, a glava je kao grumen mesa.
Međutim, kada se sagleda cela slika uočava se da su ona i figura sa njene leve
strane lepotice u poređenju sa druge tri ženske figure na slici. Telo ove dve
centralne figure na slici «Gospođice iz Avinjona» prizivaju Ružičasti Pikasov period
svojim toplim monohromnim telima, dok ostale tri žene, deformisanih glava i
tela, izgledaju kao da su rascepljene sekirom. Lica ova tri izdeformisana akta
su izmenjena nakon Pikasove posete izložbe afričke skulpture u Etnografskom
muzeju u Parizu, što znači da su i ona bila poput lica dva akta u središtu
slike. O uticaju afričke i iberijske skulpture na ovu sliku, kao i na sva
kasnija kubistička dela Pikasa, govore nam izobličavanja, razbijanje oblika,
pojednostavljivanje i poravnavanje figura na slici.
Ženska figura
u sedećem položaju koja se nalazi u donjem desnom uglu slike predstavlja
začetke kubizma. Ako bolje pogledamo ovu figuru uočićemo da se ona nejasno
oslanja na svoje ruke. Telo i glava su različito oblikovani. Istovremeno se
vide i leđa i lice. Oči i deo oko usta protive se svim zakonima prirode. Iza
sedećeg akta, razgrćući plavi zastor, u prostoriju ulazi druga žena. Njena
izobličena, ružna glava podseća na psa. Njeno lice je izdeljeno paralelnim
crvenim i zelenim linijama, a njeno telo iskomadano u nespojive delove. Akt
žene koji se nalazi u levom uglu potpuno je nepokretan, a njegovo lice poprima
izgled okamenjene maske. Svaka figura na slici je sastavljena od potpuno
različitih elemenata, tako da međusobno upoređene, one pokazuju sasvim različite
zakone oblikovanja. S druge strane, ujedinjuje ih opšti geometrijski princip
koji nameće svoj zakon prirodnim proporcijama. One se gotovo u potpunosti
stapaju sa pozadinom slike u kojoj preovladavaju slične, izlomljene linije i
pukotine. Utisku prostorne dezorjentacije doprinosi odsustvo odnosa svetlog i
tamnog koji bi mogao da oblikuje tela ovih aktova, kao i upotreba nekoliko
perspektivnih tačaka.
Slika je
gotovo kvadratnog oblika i relativno je jasno podeljena na tri pravougaonika
koja sa leva na desno rastu po veličini. Prvim pravougaonikom dominiraju tople
crvene nijanse, drugim ružičasta i bela, dok treći karakterišu jake nijanse
plave i crvene boje. Nekoliko kosih linija se pruža od vrha slike do mrtve
prirode u donjem delu platna. To predstavlja obrnutu perspektivu. Ruka koja se
nalazi u levom gornjem delu slike predstavlja zanimljivu tačku prema kojoj se
kreću mnoge linije u okviru kompozicije. Izlomljene linije dominiraju slikom,
stvarajući oštre i tupe uglove na svojim spojevima. Statički element je sveden
na minimum, jer se unutar slike nalazi jako malo vertikalnih i horizontalnih
linija. Dimenziju pokreta oblicima daju kose linije, pogotovo kada se spajaju i
grade uglove.
O Pikasovim
metodama rada mnogo govori motiv mrtve prirode sa voćem koje se nalazi na dnu
slike, u predprostoru. Voće i sto na kome se ono nalazi su naslikani tako da
izlaze iz platna prema posmatraču. Pojednostavljeno naslikano voće i boje u
pozadini slike su ostaci predhodnog Pikasovog razdoblja slikarstva – fovizma.
Kad posmatrač zamisli sliku bez mrtve prirode, njeni oblici gube dinamiku i
postaju izveštačeni i fragmentisani. Zato se javlja utisak da bi bez nje figure
na slici «letele». Želja Pikasa je bila da ovom slikom uništi gotovo sve. Kao
jedna od najvažnijih Pikasovih pobuna koja je uticala na ovo njegovo delo je
svakako pobuna protiv mita ženske lepote. Međutim, ova njegova pobuna se čini
relativno nevažnom u poređenju sa drugom pobunom: razaranje već stvorene
predstave o njegovom slikarstvu. Bunio se protiv celokupne zapadnoevropske
umetnosti, počevši od rane renesanse. Ali ipak, slika nije nastala ni iz čega.
Pikaso je izučavao iberijsku i afričku skulpturu, koja je imala baš takve
arhaične oblike, koji su ga inspirisali da stvori stilizovane, prirodne oblike,
da ih rasporedi u stroge geometrijske okvire i da ih, na kraju, radikalno
deformiše. Pikaso je ovu svoju sliku prokomentarisao sledećim rečima: «U
Gospođicama iz Avinjona naslikao sam na anfisu nos iz profila. Morao sam da ga
prikažem sa strane da bih mogao da ga nazovem nosem. Pa su tako počeli da
pričaju o crnačkoj umetnosti. Da li ste videli ikada ijednu afričku skulpturu –
samo jednu – gde lice maske ima nos iz profila?»